KONDENZACIJSKI KOTLOVI I SANACIJA DIMNJAKA
Kroz povijest proizvodnje kotlova za centralno grijanje projektanti su konstantno pokušavali dobiti što veću iskoristivost goriva ὴ (eta). Kad god bi se približili vrijednosti od 90% počeo se pojavljivati kondenzat u dimnjaku i kotlu. Taj kondenzat se sastoji najvećim dijelom od vode ali i određene količine sumporne kiseline kod loženja tekućim gorivima te dušićne kiseline kod loženja plinovima. Te, doduše vrlo razblažene kiseline, radile bi veliku štetu na dimnjacima i kotlovima tijekom eksploatacije te je njihovu pojavu obavezno trebalo izbjeći. Temperaturu dimnih plinova nije se smjelo rušiti, pa je tako često iznosila preko 200°C. – čisto bacanje energije u zrak kroz dimnjak.
Razvojem kondenzacijske tehnologije koja dodatno iskorištava temperaturu dimnih plinova predgrijavajući njome vodu koja se u cirkulacijskom krugu vraća u kotao moguće je približiti se iskoristivosti od 98 %, ali se pritom, kondenzacijom vodene pare iz dimnih plinova, pojavljuje vrlo velika količina kondenzata. Taj je kondenzat potrebno prikupiti, neutralizirati i odvesti u kanalizaciju.
Ovdje se pojavljuje problem s materijalom iz kojeg je izrađen dimnjak. Jedino polipropilenske cijevi (plastika) su dovoljno otporne na kiseline iz kondenzata, a niska temperatura dimnih plinova omogućava njihovu upotrebu. Svi ostali materijali iz kojih su se izrađivali dimnjaci i dimovodna cijevi kao što su cigla, šamot, inox, aluminij i željezo nisu prikladni i vrlo brzo bili bi oštećeni kiselinama.
Sanacija dimnjaka i njegova prilagodba kondenzacijskom kotlu (bojleru) izvodi se uvlačenjem plastične PP cijevi promjera 60, 80 ili 110 mm u dimnjak. Kroz tu cijev odvode se dimni plinovi iz kotla u atmosferu. Zrak potreban za izgaranje moguće je uzeti iz prostora oko ugrađene PP cijevi uz preduvjet da unutarnja stijenka dimnjaka nije porozna, oštećena ili urušena . Osim toga zrak za izgaranje može se dovesti aluminijskim, inox ili plastičnim cijevima sa fasade, što dimnjačari najčešće i zahtjevaju, pogotovo kad su u pitanju dimnjaci sazidani ciglom.
Dodatni problem nastaje kad je na jedan dimnjak, po visini priključeno više plinskih kotlova (bojlera), a u stambenim zgradama sa etažnim grijanjem je to vrlo čest slučaj. Riješenje je da se dimnjak sanira na odgovarajući način te da se na njega priključe samo kondenzacijski uređaji. Svaki ugrađeni kotao tada mora imati ugrađenu nepovratnu klapnu dimnih plinova koja će biti zatvorena dok plamenik u kotlu ne gori, kako dimni plinovi iz drugih kotlova nebi ulazili u taj kotao.
Dimnjačar je jedini ovlašten i odgovoran za pregled, čišćenje i procjenu stanja dimnjaka i nitko drugi ne smije na dimnjaku raditi ništa bez njegovog odobrenja (atesta). Kad se pojavi potreba za ugradnju kondenzacijskog kotla, prvo treba pozvati dimnjačara koji će obaviti pregled dimnjaka te izdati nalaz o njegovom stanju i preporuku o sanaciji. Nakon izvedene sanacije dimnjačar ponovo obavlja pregled te izdaje atest o njegovoj ispravnosti, što je ujedno i preduvjet za puštanje plinskog kotla u rad.